Srijeda, 7. veljače 2018.

MISAO IZ EVANĐELJA DANA

Što iz čovjeka izlazi, to onečišćuje čovjeka.

Fotografija Kristine- Kiki Terihaj.

U ono vrijeme: Isus ponovno dozove mnoštvo i stane govoriti: »Poslušajte me svi i razumijte! Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi — to ga onečišćuje. Tko ima uši da čuje, neka čuje!«

Slikovni rezultat za Mk 7,14-23

I kad od mnoštva uđe u kuću, upitaše ga učenici za prispodobu. I reče im: »Tako? Ni vi ne razumijete? Ne shvaćate li da čovjeka ne može onečistiti što u nj ulazi jer mu ne ulazi u srce, nego u utrobu te u zahod izlazi?« Tako on očisti sva jela. Još dometnu: »Što iz čovjeka izlazi, to onečišćuje čovjeka. Ta iznutra, iz srca čovječjega izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.« (Mk 7, 14-23)

Slikovni rezultat za Mk 7,14-23

Svetac dana - Sveti Rikard, Blaženi Pio IX​., Blaženi Nivard​ i Sveti Ivan Triorski​

Sveti Rikard s obitelji

Današnji zaštitnik je sveti Rikard (Richard), poznat i kao Richard Hodočasnik, Richard iz Wessexa, Richard Saksonac ili Richard Kralj. O njemu kruže mnoge legende, često prijeporne. Saksonski kralj, rodom iz Wessexa, anglosaksonskog kraljevstva na jugozapadu Engleske, oženio je Wunu, sestru svetog Bonifacija. Bio je otac troje svetaca, Willibalda, biskupa Eichstätta u Bavarskoj, Winebalda, opata benediktinskog samostana u Heidenheimu (Bavarska) i Walburge, nadstojnice u istom samostanu. Svojim molitvama ozdravio je teško bolesnog trogodišnjeg sina Willibalda. 

Sveti Rikard

Prema predaji, uputio se 721. sa svojim sinovima na hodočašće u Rim i Svetu Zemlju, obolio od groznice i umro 722. u toskanskom gradu Lucci. Tamo je pokopan u bazilici San Frediano, koju je u VI. stoljeću sagradio irski pustinjak, sveti Fridianus, biskup Lucce. Te događaje opisala je Richardova nećakinja, Hugeburc (Hygeburg) iz Heidenheima, u svojem djelu „Hodoeporicon“. Na Richardovom grobu dogodila su se mnoga čuda, a neke njegove relikvije prenesene su u Eichstätt. Zaštitnik je Heidenheima i Lucce te crkava širom svijeta.

Sveti Rikard

Blaženi Pio IX

Blaženi Pio IX, 255. rimski biskup, nakon svetog Petra papa s najdužom vladavinom (31 godina, 7 mjeseci i 23 dana), rođen je 13. svibnja 1792. kao Giovanni Maria Mastai Ferretti u Senigalliji (provincija Ancona, Marche), u aristokratskoj obitelji, kao deveto dijete grofa Girolama Mastaija Ferrettija i Caterine Solazzi. Nježan, pobožan i inteligentan dječak, školovao se od 1802. do 1809. kod redovnika pijarista, na slavnom plemićkom kolegiju u Volterri (provincija Pisa, Toscana), a zatim je u Rimu započeo studij filozofije i teologije. Napustio je 1810. Rim zbog političkih previranja, a ponovo se vratio 1814. kako bi se pridružio papinskoj plemićkoj gardi. Bolovao je u to vrijeme od epilepsije pa je njegov zahtjev odbijen. Nastavio je u Rimu studij teologije i završio ga 1818, a u travnju 1819. zaređen je za svećenika. U početku službovanja bio je rektor sirotišta i gostinjca „Tata Giovanni“ u Rimu, a od 1823. do 1825. boravio je u Čileu kao član papinog izaslanstva. Po povratku u Rim postao je ravnatelj gostinjca svetog Mihaela. U svibnju 1827. papa Leon XIII. imenovao ga je nadbiskupom Spoleta (Umbrija), papa Grgur XVI. postavio ga je 1832. za nadbiskupa Imole (Romagna), a 1839. imenovao ga je kardinalom. Grgur XVI. umro je 1846. i kardinal Mastai Ferretti izabran je za novog papu. Uzeo je ime Pio IX, a njegov izbor izazvao je veliko iznenađenje jer su pretežno konzervativni kardinali izabrali kandidata poznatog po liberalnim stajalištima. Odmah po stupanju na papinsko prijestolje Pio IX. pomilovao je više od tisuću zatvorenika i zajamčio slobodu prognanicima. Osnovao je civilnu vladu i stavio je pod nadzor parlamentarne skupštine, te zatražio od svojih ministara da reformiraju građansko pravo, kazneni sustav i javno obrazovanje. Odjek njegovih mjera bio je velik u Europi i svijetu, a posebno u Italiji, koja je glasno klicala „liberalnom papi“. Sve se naglo promijenilo kada se Pio IX. nije htio svrstati na bilo čiju stranu u ratu između kralja Karla Alberta Savojskog i Austro-Ugarske. Nakon revolucije 1848, pred kojom je pobjegao u Gaetu (provincija Latina, Lazio), zauzeo je konzervativno stajalište. Uz pomoć francuske vojske ponovno je 1850. osvojio Rim i Papinsku Državu. Velike su zasluge Pija IX. za Crkvu u Hrvata. Uz zalaganje hrvatskog bana Josipa Jelačića uzvisio je 1852. zagrebačku biskupiju na rang metropolije i nadbiskupije, a zagrebačkog nadbiskupa Jurja Haulika imenovao je 1856. kardinalom. Kardinalom je 1877. proglasio i zagrebačkog nadbiskupa Josipa Mihalovića. Proglasio je 8. prosinca 1854. dogmu o bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije, a u teškim političkim previranjima otvorio je 8. prosinca 1869. I. vatikanski sabor na kojem je 1870. izglasana dogma o papinskoj nepogrešivosti kada službeno naučava vjeru i ćudoređe. Svojim mudrim savjetima pomogao je svetom Ivanu Boscu utemeljiti salezijansku družbu, tako da je zaslužio naziv „Don Boscov papa“. Giuseppe Garibaldi osvojio je 1870. s pijemontskom vojskom čitavu državu i Rim, a Papinsku Državu priključio je Italiji. Papa je odbio ponuđeni „Zakon o jamstvima“ i proglasio se „vatikanskim zatočenikom“.

Blaženi Pio IX

Pontifikat Pija IX. činio se na prvi pogled poraznim zbog nestanka Papinske Države, ali je znatno ojačao duhovni autoritet pape. Smatrajući se zatočenikom, više nikada nije napustio Vatikan, a njegovo dobrovoljno zatočeništvo donijelo mu je opće simpatije izvan Italije i pridonijelo ugledu Svete Stolice. Sukobio se s Njemačkom zbog progona katolika (Kulturkampf). Uveo je crkvenu hijerarhiju u Englesku i Nizozemsku, osnovao 29 novih nadbiskupija i 132 biskupije, proglasio 123 kardinala. Zauzimao se za širenje misija u Africi i Aziji, a zaslužan je i za jačanje pobožnosti prema Srcu Isusovom i marijanskih pobožnosti. Najduži pontifikat u povijesti Crkve završio je na današnji dan, 7. veljače 1878. Papa Pio IX. umro je u Vatikanu, u 86. godini života. Želio je da ga pokopaju u bazilici svetog Lovre izvan zidina, ali je zbog političkih razloga najprije pokopan u bazilici svetog Petra. Kada su ga nakon tri godine prebacili u baziliku svetog Lovre, učinili su to tajno, jer je jedna fanatična antiklerikalna skupina htjela njegovo tijelo baciti u Tiber. Pio IX. bio je prvi papa koji je snimljen fotografskim aparatom. Blaženim ga je proglasio 3. rujna 2000. papa Ivan Pavao II.

Blaženi Pio IX

Blaženi Nivard

Blaženi Nivard iz Clairvauxa, francuski redovnik cistercit, najmlađi od petorice braće svetog Bernarda, rođen je oko 1102. u naselju Fontaine-lès-Dijon (departman Côte-d'Or, istočna Francuska). Njegova braća odlučila su 1112. stupiti u samostan, a Nivard je tada bio dječačić od desetak godina. Kad su braća napuštala kuću, najstariji, Guido, promatrao je Nivarda kako se igra s drugim dječacima, pozdravio ga i rekao: „Vidiš, Nivarde, sav će naš posjed tebi ostati.“ Nivard mu je odgovorio: „Lijepo, vama nebo, a meni zemlja, zar ne?“ Braća su ga tada predala u nauk nekom svećeniku. Tek kad je naučio čitati i pisati, primljen je 1118. kao novak u cistercitsku opatiju Cîteaux, južno od Dijona, u kojoj su boravila njegova braća. Kasnije je sa svojim bratom Bernardom pošao u opatiju Clairvaux (Ville-sous-la-Ferté, departman Aube, sjeveroistočna Francuska). 

Blaženi Nivard

Kao redovnik Nivard je uživao veliko povjerenje svetog Bernarda, koji mu je bio poglavarem te ga slao u razne misije. Nivard je od 1132. bio učitelj novaka u opatiji Vaucelles (danas Les Rues-des-Vignes), kod Cambraia (sjeverna Francuska). Potom je od 1135. bio prior u cistercitskoj opatiji Buzay (Rouans, zapadna Francuska) i u opatiji Notre-Dame du Val-Richer (Saint-Ouen-le-Pin, Normandija). Posljednju vijest o Nivardu imamo iz godine 1150, kada je pratio svetog Bernarda na putu u Normandiju. Neki pisci spominju da je bio veliki štovatelj svetog Josipa pa ga nazivaju blaženi Nivard od svetog Josipa. Smatra se da je preminuo u kolovozu 1153, u opatiji Clairvaux.

Sveti Ivan Triorski

Sveti Ivan Triorski (Giovanni da Molini Triora), talijanski franjevac, misionar i mučenik, rođen je 15. ožujka 1760. u naselju Molini di Triora (provincija Imperia, Ligurija), kao Francesco Maria Lantrua, sin Antonija Marije Lantrue i Marije Pasque Ferraironi. Pohađao je školu redovnika barnabita u naselju Porto Maurizio (provincija Imperia) i već tada osjetio želju za redovničkim zvanjem. U Rimu je 9. ožujka 1777. stupio u franjevački red i uzeo ime Ivan (Giovanni). Svećenik je postao 1784. i zatim djelovao kao profesor teologije i filozofije u Tivoliju i Tarquiniji (Lazio). Nakon toga je bio gvardijan franjevačkih samostana u Tarqiniji, Velletriju i Montecellu (Lazio). Uputio se 1799. kao misionar u Kinu. Nakon 8 mjeseci stigao je u Macao. Tamo se upoznao s kineskom kulturom, naučio kineski jezik i običaje. Kao misionar uputio se u provinciju Hunan (središnjo-južna Kina), a potom i u provinciju Jiangxi (jugoistočna Kina). Njegov neporočan život, anđeoska strpljivost i čudesna ljubaznost privukli su srca mnogih Kineza pogana, ali i kršćana, koji su godinama bili lišeni sakramenata. Kako bi svoje vjernike odgojio za vjernost te ih što bolje pripremio na moguća progonstva, posvuda je širio pobožnost Križnoga puta.

Sveti Ivan Triorski

Propovijedao je Radosnu vijest sve do godine 1815, kada je prijavljen mjesnim vlastima zbog navodnog prevratničkog djelovanja. Svoju posljednju misu služio je 26. srpnja 1815, a tada je uhićen zajedno sa svojim kineskim vjernicima. Nije se htio odreći vjere u Krista Gospodina pa je u zatvoru sustavno mučen. Umro je mučeničkom smrću na današnji dan, 7. veljače 1816, u Changshau, glavnom gradu provincije Hunan. Na stratištu se prekrižio i prema običaju kineskih katolika kleknuo pet puta, kako bi iskazao svoju zahvalu Presvetom Trojstvu za svoje stvaranje, otkupljenje, zvanje u vjeri, milost sakramenata i sve primljene milosti. Privezan je za križ i zadavljen užetom oko vrata. Njegovo tijelo pokopano je nakon tri godine u katedrali svetog Pavla u Macau, a kasnije u rimskoj bazilici Santa Maria in Aracoeli, gdje počiva i danas. Blaženim ga je proglasio 27. svibnja 1900. papa Leon XIII, a svetim 1. listopada 2000 papa Ivan Pavao II, zajedno s još 119 kineskih mučenika.

Sveti Ivan Triorski