Prva nedjelja Došašća

Drage sestre, draga braćo u Kristu, ovom nedjeljom započelo je i vrijeme Došašća, ili Adventa, i nova liturgijska godinu. I da, kao da sve već znam o tome. Liturgijska godina počinje prvom nedjeljom Došašća, Došašće ima četiri nedjelje koje obilježavamo paljenjem svijeća, zatim čekamo Božić. E da, Božić. Jedva čekamo polnoćku, nadamo se snijegu, atmosferi, hladnoći, grudanju, blagoslovu obitelji... Onda ćemo malo opustiti u vremenu kroz godinu, pa idemo u Korizmu, Uskrs, uskrsno vrijeme, pa opet vrijeme kroz godinu, pa ljeto, pa Gospa, pa kraj ljeta, pa škola/faks, pa Krist Kralj pa opet ispočetka. I, je li to to? Liturgijska godina je tu da nam malo rascjepka godinu i unese novu zanimaciju suhoparnom računanju dana?

Ili propuštamo ono najbitnije! A to je da je liturgijska godina put, i njen početak ponovno započinjanje toga puta na posve novoj razini. Puta na kojem se ja približavam Bogu i on čini korake prema meni. Molim vas, nemojte ovo rečenicu shvatiti kao pobožnu frazu. Govorim o putu na kojem ti ostavljaš svoje mreže, svoje grčevito stisnute sigurnosti i vlastite zamisli životnog uspjeha, užitka i poslanja i krećeš prema Bogu i njegovoj zamisli tvoga uspjeha, užitka, poslanja i radosti. Prema Stvoritelju, Svemogućemu, Prisutnomu, Jakomu, Živomu, Spasitelju. A on u fokus svoje ljubavi, brige i životnog cilja stavlja tebe! Mi ne shvaćamo što ovo znači i koliko je realno. A taj ŽIVOT koji nam se daruje toliko je dubok, širok, visok (Sv. Pavao) da je potrebna cijela godina sa svom svojom dinamikom, raznolikošću, Pismima, Sakramentima, Otajstvima i onda ispočetka, da bi u meni, u mojoj sadašnjosti, u ovom trenutku načinila točku razdjelnicu: prije i poslije Krista! Ono što nam Bog po Crkvi u liturgijskoj godini nudi, ima snagu i u mom i u tvom životu, kao što je to učinio i u povijesti, označiti vrijeme prije i poslije upoznavanja Krista. Prije i poslije njegovog rođenja u mom životu. I to tako da ta razlika bude toliko očita i tako jasna, da i ja mogu jasno reći koji je daleko i bez premca najznačajniji i najpozitivniji događaj moje povijesti i budućnosti.

Kako taj put započinjemo? Nije li divno primijetiti kako ovo Došašće u nama prvo budi čežnju za Bogom. Ljubičasta boja, ne pjevanje Slave, slabašno svjetlo tek jedne advenstske svijeće, čežnja i tuga, kajanje Izraela, izražavaju čovjekovu čežnju za Bogom koji dolazi, donosi puninu spasenja, dovršava stvaranje i podižu tu jadnu narav koja uvijek srlja u propast i onda iz nje vapi Bogu. Sjetimo se samo i najuzvišenijih likova Staroga Zavjeta. Svi do jednoga nekako zakazuju, ograničeni "felerom" u naravi. Svaki život ipak na kraju ostaje ili nedorečen ili u nekom nejasnom išćekivanju i "stavljanju na led". Nikako dohvatiti onu iskonsku čežnju: raj, svetost, potpuno sjedinjenje s Bogom.

A nije li to i moje iskustvo, svijest iz koje i ja polazim dok promatram svoj život i postupke? U meni se rađa spoznaja i molitva: "Jadan li sam ja čovjek. Tko će me istrgnuti iz tijela ovog smrtonosnog?" (Rim 7, 24) Moje mi iskustvo govori o ranama koje sam sam sebi zadao pokušavajući po svome i svojim snagama. Prepušten svojem tijelu i pameti ostajem nedorečen i neostvaren. Koliko puta bijes nad sobom i svojim izborima, ljutnja zbog neostvarenih odluka i nesposobnosti oduprijeti se slabosti. Koliko puta i sama konstruktivnost bez oslonca na Boga ne donosi plodove kakve je trebala. U ovom Došašću i iz mene izbija vapaj: "Što sam bez tebe Bože!" i "Dođi Gospodine Isuse!". U Božiću nismo mi ti koji odozgora gledaju u Isusovu kolijevku, nego je Bog taj koji gleda u kolijevku moje djetinje snage i mudrosti. Ne slavimo mi Božić, nego on proslavlja nas rađajući nas svojim rođenjem. A tek onda mi odgovaramo slavom i zahvalnošću.

Nije li zanimljivo da današnje Evanđelje koje je stavljeno, ponavljam, na POČETAK liturgijske godine govori o svršetku. Na početku bismo očekivali neki zgodni motivacijski govor, a ono: evo sad će se nebo srušiti! Sve je gotovo, kasno je! Mislim da nas Evanđelje želi upozoriti da se u početku oslikava kraj. Da se danas određuje kako ću završiti, na kojoj ću strani biti. Nemoj se zavaravati prijatelju, danas se cilja i danas se određuje koja ti je najveća čežnja i najveće dobro. Strelica se sada, u ovom trenutku usmjerava i određuje gdje će pogoditi. Promjene smjerova kasnije su daleko teže, a i orijentacija gdje je cilj postaje zamršenija. Nećeš iz blata ustati za dva mjeseca, niti zavoljeti Boga za pola godine, niti se proračunato ostaviti neke navezanosti i ovisnosti petnaest tjedana, dva dana i četiri sata. Sada je čas! Svršetak je sadržan u svome početku. Ili "po naški", "Po jutru se dan poznaje!" Da bismo kada dođe izvor svega dobra, Logos, Gospodin i Kralj, onaj iz kojeg je proizišlo sve što je uistinu lijepo, dobro, istinito, sve što je istinski užitak, mogli uspraviti glave i prepoznati ga kao onoga kojega smo živeći život zapravo išćekivali i za njim u svojim čežnjama čeznuli. Dok nas pozivaju da uživamo život koji je tako kratak, i da to radimo na način koji oni biraju, ne razmišljajući i ne gledajući prema plodu, mi uviđamo da smo više od krvi i mesa. Tako što jednostavno ne možemo uživati u slobodi bez odgovornosti, užitku bez morala, primanju bez darivanja, časti bez uvažavanja, informacijama bez svrhe, dobrim djelima bez skrovitosti, vjeri bez razuma, znanju bez mudrosti, inteligenciji bez poštovanja, ljubavi bez Boga i bližnjega, razumu bez vjere. Stoga i mi kličemo: "Dođi Gospodine Isuse!"


Fatal error: Class CToolsCssCache contains 1 abstract method and must therefore be declared abstract or implement the remaining methods (DrupalCacheInterface::__construct) in /mounted-storage/home182/sub007/sc64456-PWQE/zupa-podvezica.com/sites/all/modules/ctools/includes/css-cache.inc on line 52