Ponedjeljak, 12. veljače 2018.

MISAO IZ EVANĐELJA DANA

Zašto ovaj naraštaj traži znak?

Povezana slika

U ono vrijeme: Istupiše farizeji i počeše raspravljati s Isusom. Iskušavajući ga, zatraže od njega znak s neba. On uzdahnu iz sve duše i reče: »Zašto ovaj naraštaj traži znak? Zaista, kažem vam, ovome se naraštaju neće dati znak.« Tada ih ostavi, ponovno uđe u lađu pa otiđe prijeko. (Mk 8, 11-13)

Slikovni rezultat za Mk 8, 11-13

Svetac dana - Sveti Grgur II., Sveta Eulalija iz Barcelone​, Sveti Ludano​ i Blaženi Reginald Orleanski​

Sveti Grgur II.

Papa Grgur II. upravljao je Crkvom od 715. do 731. Rodio se 668. u Rimu. U mladosti je obavljao razne dužnosti u papinskoj lateranskoj palači, a tamo je primio i temeljitu izobrazbu. Papa Sergije I. zaredio ga je za subđakona i povjerio mu važne službe sakristana, rizničara i knjižničara rimske Crkve. Na tim dužnostima služio je i četvoricu narednih papa. Kao đakon pratio je papu Konstantina na putovanju u Carigrad i u razgovorima s carem Justinijanom II. iskazao veliku mudrost. Stoga je njegov izbor za 89. papu, godine 715, bio očekivan. Povezao je germanske biskupije s Rimom, poslao svetog Bonifacija kao misionara u Germaniju i posvetio ga za biskupa. Uspostavio je dobre odnose s Langobardima, učvrstio papinski autoritet u Britaniji i Irskoj, poticao disciplinu i moral u crkvenim redovima. 

Sveti Grgur II.

Njegove zasluge za širenje Radosne vijesti među germanskim plemenima su velike, a isticao se i u zaštiti crkvene imovine i suzbijanju krivovjerja. Nakon početnog mira s Bizantom, zbog ikonoklazma (štovanja vjerskih slika i kipova) došao je u sukob s carom Leonom III. Izaurijcem. Car je 726. izdao ukaz kojim zabranjuje štovanje svetih slika. Papa mu je poručio neka se ne miješa u crkvena pitanja i neka poštuje neovisnost duhovne vlasti. Grgur II. bio je glasoviti dobročinitelj i omiljeni otac rimskog puka. Naredio je da se obnove gradske zidine kako bi poboljšao sigurnost građana, pomagao starce i bolesnike, obnovio mnoge samostane i crkve. Po mnogima najznačajniji papa u VIII. stoljeću, preminuo je u Rimu 11. veljače 731.

Sveti Grgur II.

Sveta Eulalija iz Barcelone

Sveta Eulalija (Eulàlia) iz Barcelone, katalonska i španjolska mučenica, rođena je oko 290. u katalonskom naselju Sarrià, danas dijelu Barcelone.Lijepa i pobožna djevojka, uhićena je i okrutno mučena za progona cara Dioklecijana i njegovog upravitelja Decijana. Nije se htjela odreći svoje kršćanske vjere pa je pogubljena u Barceloni na današnji dan, 12. veljače 304. Po nekim izvorima je razapeta na križ, po nekima živa spaljena na stupu, a po nekima joj je odrubljena glava. Prema legendi, nakon smaknuća s njezinog vrata poletjela je bijela golubica, simbol njezine čiste duše. Često je miješaju sa svetom Eulalijom iz Méride (Extremadura, zapadna Španjolska) mučenicom, koja je živjela u isto vrijeme i doživjela sličnu sudbinu, a Crkva ju slavi 10. prosinca. Po nekim hagiografima radi se zapravo o istoj osobi, dok drugi tvrde i dokazuju da su postojale obje. 

Sveta Eulalija iz Barcelone

Sveta Eulalija pokopana je najprije u barcelonskoj crkvi Santa Maria del Mar, a 1339. njezine relikvije prenesene su u novu barcelonsku katedralu svete Eulalije. Glavni izvor njezinog štovanja je himna na latinskom jeziku, koju je svetoj Eulaliji sredinom VII. stoljeća ispjevao Quiricus (Quirze), biskup Barcelone. Svetom je proglašena 633. Zazivaju je kod suše i dizenterije (srdobolje, griže), a zašitnica je lađara, skeledžija, veslača, pomoraca, trudnica, putnika, mirne i sigurne plovidbe, grada Barcelone, barcelonske biskupije i katedrale u Barceloni. U Barceloni su njezinim imenom nazvane mnoge ulice, spomenici i kipovi. Štuju je osobito i na jugu Francuske, gdje se njezino ime navodi i kao Aulausie, Aulaire, Olaille, Olacie, Occille, Auzalie. Mnoga naselja u Guyenneu i Languedocu nazvana su njezinim imenom.

Sveta Eulalija iz Barcelone

Sveti Ludano

Sveti Ludano (Ludan, Ludain, Loudain, Luden), škotski hodočasnik, rodio se u XII. stoljeću. Bio je sin uglednog škotskog velikaša Hildebolda i baštinik velikog imetka. Imao je plemenito srce pa sagradio bolnicu i vodio brigu o zanemarenima, ostavljenima, nezbrinutima i zapuštenima. Kao hodočasnik pohodio je Sveti grob u Jeruzalemu i grobove apostolskih prvaka Petra i Pavla u Rimu. Na povratku prema zavičaju, u Alsaceu se razbolio. 

Sveti Ludano

Primio je otajstva vjere i preminuo na današnji dan, 12. veljače 1202, u Nordhouseu (danas departman Bas-Rhin, Alsace). U času njegove smrti počela su sama od sebe zvoniti zvona mjesne crkve. Pokopan je u Hipsheimu (departman Bas-Rhin, Alsace, sjeveroistočna Francuska), desetak kilometara južno od Strasbourga, gdje mu je posvećena crkva (Scheerkirche), u kojoj danas počivaju njegove relikvije. Tom neobičnom i svetom hodočasniku pripisuju se mnoga čudesa, a o njegovom životu kruže brojne legende.

Sveti Ludano

Blaženi Reginald Orleanski

Blaženi Reginald Orleanski (Réginald d'Orléans), francuski svećenik, redovnik dominikanac, bliski suradnik svetog Dominika, rođen je oko 1180. u Orléansu (departman Loiret, središnja Francuska). Bio je profesor kanonskog prava na pariškom sveučilištu i dekan kaptolske crkve St-Aignan u Orléansu. U pratnji biskupa Manasséa de Seignelaya pošao je 1218. u Rim. Trebali su posjetiti papu Honorija III, a potom hodočastiti u Jeruzalem. U Rimu je Reginald upoznao kardinala Ugolina di Agnanija, kasnijeg papu Grgura IX, a potom i svetog Dominika Guzmána. Evanđeosko siromaštvo, naglašeno u novoosnovanom dominikanskom redu, snažno je djelovalo na pariškog profesora prava. Za vrijeme boravka u Rimu Reginald se teško razbolio. Tada ga je posjetio sveti Dominik i pozvao ga da slijedi Kristovo siromaštvo i postane redovnik. Reginaldu se za vrijeme bolesti ukazala Marija, pokazala mu dominikanski habit i pozvala ga da ga obuče. Zagovorom Blažene Djevice Marije Reginald je čudesno ozdravio i odlučio da će stupiti u dominikanski red. U prosincu 1218. sveti Dominik poslao je Reginalda kao svoga vikara u Bolognu. Reginald je kao dominikanski prior svojim apostolskim žarom i sjajnim propovijedima na sveučilištu u Bologni privukao mnoge studente i profesore u dominikanski red. 

Blaženi Reginald Orleanski

Sveti Dominik poslao ga je zatim 1219. kao priora u samostan svetog Jakova u Parizu. I u Parizu je Reginald već za nekoliko tjedana postigao veliki uspjeh. U kratkom roku osvojio je mnoga srca i privukao mnoge duše, ali je u veljači 1220. u Parizu naglo preminuo. Vijest o njegovoj smrti silno je pogodila svetog Dominika, ali ga je utješila činjenica da je Reginald umro sa smiješkom na usnama, sretan što je prihvatio evanđeosko siromaštvo. O Reginaldovoj govorničkoj vještini Jordan Saksonac napisao je ovo: „Njegov je govor bio pun vatre, kao kakva buktinja, pa je znao zapaliti srca slušatelja. Malo je bilo onih tako tvrda srca koji su se mogli oduprijeti tom ognju. Izgledao je kao drugi Ilija.“ Reginald je pokopan na benediktinskom groblju u Parizu, zvanom Sainte-Marie-aux-Champs. Vjernički puk štuje ga od pamtivijeka, a papa Pio IX. službeno ga je proglasio blaženim 1875. Zazivaju ga kod groznice.

Blaženi Reginald Orleanski